Search

Pogled na Osječenicu
Bosanski Petrovac
Runolist na Osječenici
Runolist na Osječenici
Etno selo Čardaklije
Vrtoče, Bosanski Petrovac
Panorama
Bosanski Petrovac
Titov voz
Oštrelj, Bosanski Petrovac
Stare slike
Bosanski Petrovac
Stare slike
Bosanski Petrovac
Velikani Bosanskog Petrovca
Naslikao Nedim Islamagić-Čile
Panorama Bosanski Petrovac
By Seadred Photography, Sead Redžić
Općina Bosanski Petrovac
By Seadred Photography, Sead Redžić

Jedinstveni općinski organ uprave

Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
Unsko-sanski kanton
Općina Bosanski Petrovac
 
Bosanska 110,
77250, Bosanski Petrovac
Bosna i Hercegovina
 

ID broj: 4263145770004

tel: 037/883-570 (centrala)
fax: 037/881-012
e-mail: opcinabp@bih.net.ba

U Bosanskom Petrovcu je izašla monografija o četiri velikana iz ovoga mjesta: dva slikara i dva književnika. Umjesto predgovora, jedan divan tekst o njima četvorici, napisao je peti bosanskopetrovački velikan, Mišo Marić. Evo tog teksta:

Piše: Mišo Marić

Nad Atinom, umjetničkom i naučnom praprijestonicom svijeta uzvisuje se Akropolis čiji je prvi kamen temeljac, fama est (priča se), položen 4000 godina prije nove ere. Kroz milenije dograđivali su ga arhitekti i građevinari a uljepšavali skulptori i slikari. Među 21 zdanjem koja su nadživjela zloćud vjekova izdvajaju se hramovi Partenon i Erehtejon sazdani po polubožanskim snovima Iktinosa, Kalikrata, Fidije, Filokla i Arhiloha. Trem, ravni krov Erehtejona pridržavale su skulpture šest čednih i stamenih djevojaka isklesanih iz bijelog kamena pokrajine Karija. U ljetnjoj hladovini i zimskoj zavjetrini Partenona i Erhtejona a pod brižnim očima kamenih djevojaka rasla je Atena. U kojoj su stoljećima i milenijima projektovali, klesali i zidali Fidija, Aristid Mlađi i Stariji, Lizo i Miron, pjevali i zapisivali Homer, Alkej, Kritija, razmišljali Aristotel, Demokrit, Diogen, Pitagora, Sokrat, Platon… Na njihovom djelu utemeljena je današnja umjetnost i svenaučna mudrost svijeta. Neka je dozvoljeno ovom autoru premostiti milenije pa naslovnu romana, nikad zasluženo vrednovanog Crnogorca porijeklom a Bosanca samoopredjeljenjem Ćamila Sijarića “Kuću kućom čine lastavice” asocijativno parafrazirati u “Grad gradom čine ljudi”. S neizbježnom, srčanom primisli na sopstvenu, ubavu kolijevku, Bosanski Petrovac. Iz čijih pelena s ukusom majčinog mlijeka i daškom čaršijske dobrote, nikad nije iskoračio.

Bosanski Petrovac nije Atina. Bosanski Petrovac nema Akropolis s Partenonom, Erehtejonom, karijatidama… Akropolis Bosanskog Petrovca je gorda Grmeč planina koja ljeti na čaršiju prospe parfem divljih jagoda i borove smole, ma kakav “Chanel 5”, a zimi sligura studenu mećavu i zavijanje čopora gladnih vukova u ozvjezdano Petrovačko polje nasmiješenih i slatkih imena Vedro i Medeno uokvireno ramom aristokrata među planinama, Osječenicom i Klekovačom. Na zelenom vratu Grmeča, Šahinovcu, kao ćust broš na djevojačkom, ćućori petrovačka čaršija rumenih krovova pod kojim se vjekovima rađaju žedni vode i gladni spoznaja valjani, dobrodušni i svakom čestitu poslu vični ljudi.Četvorica od njih, hronološki i s divljenjem da ih zapišemo: Jovan Bijelić, Skender Kulenović, Ahmet Hromadžić i Mersad Berber kao karijatide Partenon i Erhtejon pridržavaju rodni grad visoko uzdignut iznad mnogo većih no što je sam. Dva slikara i dvojica literata ucrtali su ga među rijetke prijestonice umjetnosti Bosne i Hercegovine, južnoslavenskih prostora i još dalje dokle ih je doteklo. A doteklo je daleko. Ta mapa, po zakonima umjetnosti, ne mari za granice. I oni kojim se nikad nije posrećilo da ih kaldrmisani ili asfaltirani putevi života dovedu u tu tihu varoš ali su se djetinje razigrali na Ahmetovoj Labudovoj poljani od Bjelaja do Petrovca po kojoj se u ljeto utrkuju inspiracije zlatnih konja Mersadovih s Velaskezovim ormama i bizantijskim zlatom otrunjenim s petrovačke mjesečine, nad poljem treperi i pjeva Skenderova Ševa a sve uokvireno modrim i gorostasnim planima Jovanovim; i tim namjernicima – vjernicima u umjetnost Petrovac je postao drugi zavičaj bliži od potkošulje.

Da bi se upisao u vječnu listu donatora umjetnosti ozbiljnom i dostojanstvenom gradu dovoljno je da rodi jednog. Bosanski Petrovac je rodio četvoricu. Jovan, Skender, Ahmet i Mersad jedna su petrovačka porodica čije su sudbine neraskidivo vezane i govore podjednako o njima i gradu koji ih je rodio. Jovanov otac Ilija, bijaše radin i otresit kmet Skenderovog djeda Skender-bega Kulenovića, kasnije samostalan poduzetnik u kojem je Skender-beg prepoznao dobra čovjeka i našao prijatelja. Kad je klapčić Jovan iz zaselka Revenik dorastao do više škole, na nagovor Skender-bega otac ga je poslao da uči gimnaziju u Sarajevu. Gdje ga nije išla matematika, dvaput je padao, ali je profesor likovnog u tom bistrom krajiškom dječarcu prepoznao slikara, obezbjedio državnu potporu što danas zovu stipendija. S potporom crnobijele monarhije i s blagoslovom oca otišao je u Krakov, upisao Likovnu akademiju. Po dipomiranju usavršavao u Parizu i Pragu. Uz Romana Petrovića i Gabrijela Jurkića Jovan Bijelić pripada generaciji prvih akademski obrazovanih bosanskohercegovačkih slikara. Sin Skender-begov a otac Skenderov Salih-beg Kulenović, vlasnik najveće biblioteke u Bosanskoj Krajini gdje se za ljude izuzetnog uma i duha govorilo: “Taj je pametan i načitan k’o Salih-beg Kulenović”, bratimio se s babinim kmetom, Jovanovim ocem.

Za pitomih i vrelih godina u Mostaru, gdje je Skender došao za dramaturga u Narodno pozorište 1958., bijasmo jedini Petrovčani ispod Veleži i Huma a po majčinoj porodici Smiljanića prvi, prijateljski komšiluk petrovački. Pa mi se posrećilo da me prigrli. Odlazio je, često, u Beograd da posjeti porodicu i prijatelje. I svaki put po povratku s ushićenjem pripovijedao o susretima s očevim pobratimom, Jovanom. Jovan je Salih-bega zvao stricem. Marta 1964. duboko i iskreno potresen Skender je otišao za Beograd da isprati Jovana, rođaka i najrasnijeg likovnog hroničara rodne im Bosne. Po povratku me uputio na esej iz 1926. prijatelja Jovanovog, književnika i neporecivog autoriteta likovne umjetnosti na južnoslavenskim prostorima Miloša Crnjanskog u kojem, pored ostalog, stoji:

– …Jovan Bijelić kroz sve svoje slikarstvo i ceo svoj slikarski život ostaće čvrsto ukomponovan u pejsaž svoje goleme i brdovite Bosne, raskošne po svojim jesenjim bojama karmina, zelenog i “tera de Siena” mešane sa plavim. Ta zemlja, urvinasta i golema na dnu je njegovog bića i on prema njoj stvara druge zemlje. Visoko, u golemoj arhitekturi, slažu se svi njegovi pejsaži, kraj kojih su pejsaži mnogih naših slikara sladunjavi opisi zemlje i nemoćne reprodukcije vidljivog u položaju brda, dolina, strmina i visoravni, bez lepote večno nepromenjivog i nevidljivog…Jedna divna Bosna, veličanstvena i golema, žarka po svojim bojama bordo, plavog, riđeg i ružičastog pojavila se s tim našim slikarem u nas, vanredna i po svojoj arhitektonski karakterističnoj lepoti talasa i kupa svojih brda. Koliko odličnih pejsaža, odličnih u meri pariskoj, koliko odličnih slika tada, u sasvim ozbiljnim, evropskim normama…”

Taj Jovan s krvavim korijenima urastao u rodno tlo podno Osječenice a slikarski dosegao evropske visine Mon Blana ostaće sudbinski i rodbinski odan Kulenovićima. Po njegovoj preporuci stariji Skenderov brat Muhamed upisaće, studirati i diplomirati istu Akademiju u Krakovu. Muhamed je talentom mogao ali sudbinski nije stigao da dosegne očevog pobratima.

Poginuo je bježeći iz logora Kerestinac u partizane. Mlađeg, Muzafera, strijeljali su na Banjici a pjesnik, antifašista i partizan Skender bol Stojanke majke Knežopoljke izbugario: “Oj, Srđane, Mrđane, Mlađene”; najpotresniju poemu o Drugoj svjetskoj klanici. Skenderu pjesniku, dramskom i romanopiscu poklonili su se najautoritativniji književni kritičari, neki i na sljedećim stranicama ove Monografije. Ponajbolji među njima, unikatan spoj enciklopedijske institucije i čovjeka, Miroslav Krleža učinio je to najkraće. Uvrštavanjem u članstvo JAZU (Jugoslovernska akademija znanosti i umjetnosti) i rečenicom biografu Enesu Čengiću: “Moram priznati da je Skender moja slaba strana”.

Gotovo svakog vikenda Skendera je u Mostaru posjećivao Ahmet Hromadžić. Dolazio je iz školske lektire a odlazili bi zajedno u ribu i na eglen. Pripovijedao mi Skender kako se s Ahmetom i Brankom Ćopićem, što zavičajno što literarno, bratimio u ratu i kako su Branko i Ahmet ponajbolji bosanskohercegovački pisci za najmlađe. A sa sjetom i ponosom kako je u Ahmetu našao mlađeg brata, Muzafera. Pripovijedao mi Ahmet kako je u Skenderu našao starijeg brata i učitelja. A obojica, nepristrasno, kako Bosna i Hercegovina nije rodila likovne umjetnike ravne Jovanu Bijeliću i Mersadu Berberu. Jer su slikali crtežom, bojom i sopstvenim dahom. Mersad se Skenderu poklonio veličanstvenim portretom s majkom Hanifom, ponajljepši ukras današnje Spomen kuće, i ciklusom “Skenderovi soneti” inspirisanim sonetima 24-karatnog umjetnika i takvog čovjeka, Skendera Kulenovića. Među sonetima, isklesan poput gorostasnog stećka, uzvisuje se “Tarik za Karađoz-begovu džamiju” u Mostaru…Nakon otvorenja samostalke u kultnoj londonskoj Albemarle Gallery 2. decembra 2004. osamih se s Mersadom. Poklonih mu iz porodičnog albuma fotos očeva, njegovog Muhameda i mog Uroša. Dva nasmijana momka zagrljeni na Medenom polju u ljeto 1940. I oni se bratimili. Bio je dirnut. Listasmo katalog izložbe s Predgovorom najuglednijeg britanskog istoričara savremene umjetnosti Edward Lucie-Smith koji na kraju zaključuje: “His paintings are cultural dreams” – “Njegove slike su kulturni snovi”. Nasmiješio se blago i prokomentarisao: “Kako kad. Nekad radosni, često bolni”. Pa mi govorio kako je s golemom tugom načeo skice za homage Srebrenici… Mersad Berber, Jovan Bijelić, Skender Kulenović i Ahmet Hromadžić su poput najpreciznijih seizmografa bilježili sva podrhtavanja i udare XX stoljeća i po tome je njihovo djelo njegova najvjernija biografija. Stoljeće dva svjetska rata, stoljeće Kozare i Srebrenice na čijem se izdisaju moglo bogoslužiti opijelo, izučiti hatma dova nevino stradalima a otvoriti šampanjac i nazdraviti preživjelima sa željom da se nikad više ne ponovi. 

Zato dok je Grmeča, Osječenice i Klekovače, dok je svijeta i vijeka kroz mirisnu paprat Jovanovih planina, Labudovom poljanom Ahmetovom i poštenim ljudskim nezaboravom na zlatnim konjima Mersadovom a pod onom raspjevanom Ševom Skenderovom zauvijek će sva četvorica jezditi skupa slaveći umjetnost i opominjući kakvi bismo ljudi trebali biti. 

Rasni Petrovčani, od začetnika ideje izgradnje Skenderove spomen kuće predsjednika SO-e Nove Kecmana do današnjeg jednako privrženog gradonačelnika Zlatka Hujića, pregaoci koji u Zavičajnom muzeju bdiju nad seharom neprocjenjivog blaga petrovačke ubogosti e da sjećanja na Jovana, Skendera, Ahmeta i Mersada nikad ne izblijede, utrnu, prijatelji Petrovca i vjernici u umjetnost autorski zastupljeni na stranicama ove Monografije – ukoričili su još jedan, toj čaršiji i njenim ljudima koje istorija prečesto nije mazila, dostojan spomenik. Ispunili dug po nastanku 2039 godina vremešnim a bez ijedne sijede Horacievim stihovima iz “Carmina” (“Ode”): “Exegi monumentum aere perennius” – “Izgradiću spomenik trajniji od bronze”.  

Zato bi me usrećilo ako ovaj Predgovor bude prihvaćen kao dubok, srčani naklon onim kojim je podignut. I onim koji su ga podigli.

ČLANAK U PDF-u

Na slici: Mišo Marić

brosura0

User Login

Trenutno posjeta

Ko je na portalu: 146 gostiju i nema prijavljenih članova

Broj posjeta

834712
Danas
Jučer
Ova sedmica
Prošla sedmica
Ovaj mjesec
Prošli mjesec
Ukupno posjeta
517
2583
15013
802773
56655
95758
834712

Your IP: 54.144.36.228
2017-07-22 02:56

Nacionalni spomenici Bosanskog Petrovca

Stari grad Bjelaj

Stari grad Bjelaj (Bilaj), ili bjelajska tvrđava,

 

Titov voz na Oštrelju

Partizanski - Titov voz na Oštrelju

 

Srednjovjekovna Crkva

Arheološko područje sa ostacima srednjovjekovne crkve

 

Zbirka slika Jovana Bijelića

Jovan Bijelić (Revenik kod Bosanskog Petrovca,

POSTAVITE PITANJE NAMA

Baza podataka dijaspore

E-matičar

JSN Megazine template designed by JoomlaShine.com